U vrtu poslijednja ruza jos je ostala.
Sve su uvenule s prvom pahuljom.
Ona stoji jos uvijek, onako, odvazna.
Kao da misli da joj nista biti nemoze.
Dan za danom, gubi i poslijednje latice.
Ali ona i dalje stoji.
U vrtu vjecnoga mira.
Poslijednja ruza jos je ovdje.
Neda se, misli biti ce bolje.
Zamrznuto joj trnje, a latice zarko crvene.
Mraz ju prekrio kao staru klupu u parku.
I obasjava ju tracak sunca kroz tmurne oblake.
Ali ona i dalje stoji.
U vrtu vjecnoga mira.
Od ostalih ruza ostalo je samo korov.
Ona jadna, hrabra gleda u nebo.
Nada se poslijednjoj prlici za zivot.
Vec je bolesna i stara, sjeca se mladih dana.
Jos samo jedna latica ostala je na njoj.
Ali ona i dalje stoji.
U vrtu vjecnoga mira.
Prohujale mrlje prolaze kraj nje.
Ona poslijednji pogled podize.
Moli nebo za poslijednji dah zivota.
Nebo je odbija.Sa jadom i tugom u ocima.
I pada poslijednja latica.Udari o tlo te se pretvori u prah.
Kazu neki, taj dan culi su se povici iz zemlje.
Taj dan kada je vrt vjecnoga mira ostao bez svog glavnog cvijeta.
Danas nema vise crvene ruze, nema niti vrta.
Sve je nestalo, pretvorilo se u prah.
Jedino trnje, na crnoj zemlji.
Koja je prekrivena mrazom i injem.
I nje vise nema.
Niti vrta vjecnog mira.
|